Povijesni pregled
Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje započeo je svoje djelovanje kao Središnji ured za osiguranje radnika. Utemeljen je i osnovan Zakonom o osiguranju radnika 14. svibnja 1922. Od tada pa do danas nositelji mirovinskog osiguranja mijenjali su nazive i unutarnju organizaciju, ali uvijek s istom svrhom - provoditi osiguranje radnika i voditi brigu o osiguranicima i korisnicima davanja. S tom svrhom izgrađena je tada i zgrada Središnjeg ureda za osiguranje radnika u Mihanovićevoj ulici u Zagrebu, koja je djelo jednog od najvećih hrvatskih arhitekata secesije, Rudolfa Lubynskog, u kojoj se i danas nalazi Središnja služba Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje.
Za vrijeme II. svjetskog rata dolazi do pada broja osiguranika te ostvarivanja prvih mirovina prema Zakonu o osiguranju radnika i time je obvezno mirovinsko osiguranje, ustanovljeno Zakonom o osiguranju radnika 1922., dobilo svoj puni smisao i svrhu.
Nakon završetka II. svjetskog rata došlo je do spajanja svih zatečenih nositelja tadašnjeg socijalnog osiguranja, bez obzira na granu osiguranja i obuhvat osoba za koje se osiguranje provodilo. Umjesto Središnjice za osiguranje radnika, osnovan je Središnji zavod za socijalno osiguranje sa sjedištem u Zagrebu. Takva organizacija ostala je sve do 1971. kada se mirovinsko osiguranje odvojilo od zdravstvenog, a osiguranje za slučaj nesreće na poslu i profesionalne bolesti postalo je dijelom zdravstvenog i dijelom mirovinskog osiguranja.
Počevši od 1972. pa do 1990. mirovinsko se osiguranje provodilo u samoupravnoj interesnoj zajednici, osnovanoj za područje čitave Hrvatske, na temelju posebnog zakona, kojim je tadašnja Hrvatska uredila i izvorno mirovinsko osiguranje, u skladu s tadašnjim ustavnim amandmanima. Valja napomenuti i to da su sedamdesete i osamdesete godine u mirovinskom osiguranju bile karakteristične po rastu i razvijanju provedbe međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju, kojima su u najvećoj mjeri bili obuhvaćeni i zaštićeni naši radnici u inozemstvu.
Osamostaljenjem Hrvatske i hrvatsko mirovinsko osiguranje dobiva novi oblik, zadaće i izazove. Razdoblje nakon 1990. karakteristično je po velikoj dinamici događanja u mirovinskom osiguranju, kao uostalom i u čitavoj državi. Prije svega, trebalo je odmah u početku osigurati normativnu osnovu funkcioniranja i provedbe osiguranja u novostvorenoj državi, sukcesijom zakonodavstva i međunarodne regulative bivše federalne države. Nadalje, rat je ostavio svoje tragove i u provedbi mirovinskog osiguranja, onemogućenog na tada okupiranim područjima te u potrebi uređivanja zakonodavstvom statusa osoba pogođenih ratom. Istodobno, tih godina iniciran je i rad na mirovinskoj reformi, čija je prva faza započela 1998. donošenjem Zakona o mirovinskom osiguranju kojim je osnovan i današnji Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje.
Cjelovita mirovinska reforma s provedbom počela je 1. siječnja 2019. i obuhvatila je šest zakona: Zakon o mirovinskom osiguranju, Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem, Zakon o obveznim mirovinskim fondovima, Zakon o dobrovoljnim mirovinskim fondovima, Zakon o mirovinskim osiguravajućim društvima i Zakon o dodatku na mirovine ostvarene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju. Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava u suradnji s Hrvatskim zavodom za mirovinsko osiguranje (HZMO) i Središnjim registrom osiguranika provelo je cjelovitu mirovinsku reformu zbog nužnosti prilagodbe dinamici promjena na tržištu rada, gospodarskim prilikama i demografskim trendovima.
